Na dno neznanog, tek da se nađe novo!

Malo je koja knjiga imala tako žestok neposredan odjek i stekla potom epohalno povijesno značenje, kao što je slučaj s pjesničkom zbirkom Cvijeće zla Charlesa Baudelairea. Činjenica što je bila zabranjena – iste godine i od istoga tužitelja kao i roman Gospođa Bovary Gustava Flauberta – svakako je potaknula trenutačnu pozornost i mobilizirala parišku intelektualnu i duhovnu elitu da je podrže i obrane, no utjecaj na duge staze svakako treba pripisati njezinim nutarnjim, imanentnim vrijednostima, odnosno gotovo paradoksalnim svojstvima verifikacije tradicionalne vještine i izazovnosti radikalnoga senzibiliteta dramatičnoga etičkog naboja. Već je Matoš mogao opravdano zaključiti kako je riječ o „jednome od najvećih djela prošloga vijeka”.

Doista, Cvijeće zla duboko je štivo 19. stoljeća, oblikovano i ikonografski s toliko pasatističkih i historicističkih elemenata, a ispovjedno i naglašeno subjektivno još na tragu produženoga, kasnog (mračnog, nokturalnog) romantizma. Uostalom, Baudelaire se kao autor javlja baš oko sredine toga naročito uzburkana vijeka (1845. starta sveskom likovne kritike i prvim stihovima u časopisima), pa kao da sabire i sintetizira njegova temeljna svojstva. Želio je afirmaciju i vrlo mlad bio prihvaćen od niza kolega izrazite artističko-neoklasicističke orijentacije, kao što su Gérard de Nerval, Theodor de Banville i Théophile Gautier (kojemu posljednjemu će – divljenjem i zahvalnošću – posvetiti svoju ključnu zbirku. A Baudelaireov odnos prema vrhunskom književno-društvenom autoritetu, Victoru Hugou, bio je također obilježen osjećanjem dugovanja. Mladi se pjesnik obraća starijemu čak trima ovećim posvećenim mu pjesmama, a protagonist francuskog romantizma i nesporni poeta vates nacije uzvraća mu priznanjem o „novom drhtaju“ (frisson nouveau) i ozbiljnom podrškom: povodom izlaska Cvijeća zla Hugo piše Baudelaireu kako mu stihovi „blješte i sjaje kao zvijezde“ i obećava pomoć u obrani pred sudom.

Rukavica u lice malograđanštini

Usuđujem se ustvrditi kako je Baudelaire organski nastavio na najvitalnijoj brazdi Hugoova impresivna opusa, kako je plodno produžio svježe imaginativne prodore i smjele titanističke (antikonvencionalne) uvide velikoga prethodnika. Dok je Hugo hiperprodukcijom i nedovoljnom samokritičnošću pomalo zakrio i zatrpao svoju dionicu oniričkih vizija (stekavši stoga Gideov podrugljiv kompliment kako je on – nažalost – najveći francuski pjesnik), Baudelaire je uvećanom sabranošću i odgovarajućim doziranjem magmatične i „crne”, inverzne i drastične slikovitosti od slične građe načinio mogućnost novoga početka.

Drugi nedvojben Baudelaireov dug odnosi se na opus američkog pjesnika, pripovjedača i esejista Edgara Allana Poea, kojega je Baudelaire sustavno prevodio i uveo u francusku književnost. Nedvojbeno je na njega utjecala Amerikančeva morbidnost i sklonost otajnom, ljubav za vezanu formu (Filozofija kompozicije) i istodobno invencije poetske proze (Eureka). Tumačenjima Poea Baudelaire nas je približio vlastitoj kreativnoj radionici, a eklektičnost o kojoj govorimo nipošto nije umanjila snagu njegova starta i dalekosežnost utjecaja. Možda bismo smjeli zaključiti kako mu je romantičarsko-klasicistička podloga dala nužnu legitimizaciju suvremenoga svladavanja metjeom, alibi ponude skladno dovršenih dijelova, dok mu je komponenta provokativnosti i izazova poslužila kao program ili manifest, strategija kojom će se otad služiti svi avangardni pokreti, počevši od impresionista, koji će uslijediti upravo u sljedećem naraštaju.

Upućujući čitatelju uvodnu pjesmu zbirke autor se s njime duhovno poistovjećuje, kao da se međusobno prepoznaju u vlastitim napastima i slabostima. Cvijeće koje mu obećava predstaviti odnosi se na „bezbrojna zla djela” i posljedice „svih naših jadnih kobi, uključujući redom kanonske grijehe i poroke (lijenost, glupost, škrtost, bestidnost, bludnost, okrutnost). Vrag i pakao, Sotona i demoni za pjesnika su autentični vodiči, iskonski ili nagonski usmjeritelji, samo što mi nemamo dovoljno hrabrosti to priznati i prepoznati, pa je na pjesništvu da nas s time suoči. Mogli bismo reći da je uvodna pjesma rukavica bačena u lice licemjernom općinstvu, dvoličnom građanstvu, no istodobno je i svojevrsna ispovijed opsesivno preosjetljiva i moralno samomučena autora.

Poetika suglasja i sinestezija

Kao takav Baudelaire će biti najprisnije prihvaćen. Verlaine će ga pribrojiti plejadi „prokletih“ pjesnika, stvaralaca vođenih isključivo traženjem autentičnih iskustava. Baudelaireov otkrivalački imperativ (iz pjesme Putovanje: „Na dno neznanog, tek da se nađe nešto novo“) brzo će prihvatiti i plodno nastaviti Lautreamont i, pogotovo Rimbaud (svojom Sezonom u paklu te Iluminacijama). Simbolistička i parnasovska škola nadovezat će se na poetiku suglasja i sinestezija, a Mallarmé će iz Cvjetova zla ekstrahirati shvaćanje radikalne autonomije pisanja i koncept apsolutne Knjige. Nije pretjerano kazati kako je čitava moderna francuska poezija proizašla iz Baudelaireove ključne zbirke, s golemim odjecima u pjesništvu gotovo svih inih jezika. Nesvakidašnju utjecajnost i „zaraznost“ Baudelaireova primjera možda je najbolje protumačio suvremeni nam, nedavno preminuo pjesnik i esejist Yves Bonnefoy, pripisujući to iskrenosti i uvjerljivosti intonacije, odnosno snazi egzistencijalnoga svjedočenja, po čemu nadmašuje sve primljene kulturne sastojke i kompenzira nužna dugovanja nemimoilaznim prethodnicima.

Tomu bi se valjda mogla pridodati i ideja neupitne modernosti, premda se za nju pjesnik izričitije zalagao u svojim estetičkim (likovnim) prosudbama negoli u samim stihovima. Međutim i mnoge pjesme u Cvijeću zla imaju motive nepoznate tradicionalnom pjesništvu, koje je radije bježalo u idealne ili makar pastoralne ambijente negoli se hvatalo ukoštac s aktualnim i prepoznatljivim prostorima i likovima. Baudelaireova pjesnička modernost ponajprije se očituje u tzv. pariškim slikama, prizorima iz suvremenoga velegrada, sugeriranima pritom sa sklonošću za naturalističke, vulgarne i drastične aspekte. Kao da se pjesnik okladio na nemoguće: predstaviti što ružnije i odvratnije stvari na što skladniji način.

Nećemo poricati da u Baudelaireovu patetičnom buntovništvu i apologiji zla ima također još romantičarskih natruha: sotonizam i kajinizam već su bili u modi, a kult grobova i mrtvaca imao je još brojnije presedane. Ipak, Baudelaireov doživljaj tjelesnog propadanja i urastanja u smrt, bolesti i rugobe, žudnje i nemoći, rasapa i opiranja, gađenja i sladostrašća, prepuštanja i odbijanja, užitka i mržnje, čeznutljivosti i podlosti, strasti i slabosti, uzvišenosti i niskosti, prirodnosti i izopačenosti, vrlo je kompleksan i konkretan, te se ne može svesti na apstraktne i standardne kategorije Erosa i Thanatosa, s uobičajenim preljevima i blagim sjenčanjima, nego znači igru na sve ili ništa, viđenje per negationem ili čak jezivo uvjerljiv (i divno lucidan) pogled na svijet iz perspektive smrti.

Moderna verzija Pakla

Vrijednost i značenje Cvijeća zla odmjeravano je i usporedbom s Danteovim primjerom, obilježeno sviješću da je Baudelaire stvorio modernu verziju Pakla. Koliko god on insistirao na bogohulnosti i antireligioznosti, stanovitu koherenciju njegovu univerzumu nudi upravo inverzija kršćanske moralke, odnosno opsjednutost grijesima i zločinima, prevršavanje mjere i kršenje običaja i pravila. S druge strane, morbidnost i makabričnost pobuđenih prizora, opijenosti i svih osjetila i mračnih nagona, prijetnje nasilja i slutnje ubojstava, bijede siromaštva i strave poniženja, nude repertoar ponašanja i reagiranja čovjeka beznadno „bačena u svijet”, što će ga sustavnije protumačiti egzistencijalistički senzibilitet i svjetonazor, pa će se Cvijeće zla i čitavo stoljeće nakon nastanka moći čitati kao suvremen tekst, a empatijsku poticajnost neće izgubiti ni do današnjeg dana.

Kao klasično djelo, s pokrićem suverenog oblikovanja i vrhunske sublimacije inače izazovne motivike, Cvijeće zla znači i osobnu antologiju velikoga pjesnika, u kojoj neke pojedinačne pjesme zadobivaju posebnu amblematičnu snagu. Počam od Blagoslova i Albatrosa (parabola o pjesnikovu statusu u društvu), preko Podudarnosti (Suglasja) i Svjetionika (poetičkih i estetičkih premisa u stihu), zatim Strvina i Vampira (likova preokrenutoga svijeta), pa do Vina ubojice i Smrti siromaha (svođenja računa in exremis), zbirka je ocrtala amplitudu temeljnih kreativnih i vitalnih pitanja. Ali kako preskočiti birane i povlaštene trenutke fiksirane u naslovima poput Čovjek i more i Rasplesana zmija, odnosno Duhovna zora i Večernji sklad, Bačva mržnje i Napuklo zvono, Čežnja za ništavilom i Poziv na putovanje, da ne govorimo o nizu pjesama što su potaknule osudu i zabranu, a kojih snaga nije ponajprije u provokativnosti nego baš u mogućnosti sabrane kontemplacije, da kažemo i katarktičkom učinku.

Hrvatska recepcija Baudelairea

Hrvatska recepcija Baudelairea, razumljivo, nije bila ni brza ni lagana. Prvi prikaz o njemu izašao je u nas deset godina nakon njegove smrti, a prvi prepjev (Marina Sabića) nakon dvadeset. Kao knjiga pojavljuju se 1920. Male pjesme u prozi u prijevodu Ive Šrepela. Spomenuli smo Matoševu fascinaciju Baudelaireom početkom novoga stoljeća, u kojem ga na tom polju – još određenije – slijedi Tin Ujević, koji priznaje sudbinske poticaje (a duhoviti Ranko Marinković čak će ga etiketirati „imotskim Baudelaireom“). Krleža, pomalo na tragu Sartrea, ispisat će svoj „obračun“ s Baudelaireom. Nazor će mu se odužiti izdvojenim prepjevima, a nekoliko verzija Ante Jurevića pobudit će znatnu pažnju. Međutim, prvi uknjiženi prepjev izabranih pjesama Cvijeća zla (s prilogom Jurevića i Ujevića) Dunje Robić (1952) neće biti pozitivno prihvaćen, no ista će nas prevoditeljica opravdano zadužiti solidnim izborom važnih Likovnih kritika (1955). Senzibilni Vladislav Kušan dat će nam uspjeli otisak Baudelaireove pjesničke proze Spleen Pariza (1952), a zahvaljujući Matici hrvatskoj 1961. dobili smo i prvi cjeloviti prepjev Cvjetova zla (Ante Jurević, Dunja Robić, Tin Ujević). S dvadesetak uzoraka odabranih pjesama iz Cvijeća zla već se 1956. uspješno predstavio Vladimir Gerić (unutar kumulativne zbirke Veslač, novi naraštaj prevoditelja s romanskih jezika tražio je i nalazio u nemimoilaznoj zbirci mogućnosti da se kreativno ogleda i empatijski dokaže, pa smo od Nikole Milićevića, Mirka Tomasovića, Zvonimira Mrkonjića i Željke Čorak dobili skladne rukoveti biranih zvučnih stihova. Višnja Machiedo je pak sa svoje strane dala važan hermeneutički prinos, a kao prevoditeljica odlučila se za verzije u prozi, te posebno ponudila izbor Baudelaireovih intimnih zapisa pod naslovom Moje razgolićeno srce.

Sretna je okolnost da 160. godišnjicu prvog izdanja Cvijeća zla i mi u Hrvatskoj pratimo primjerenom novom inicijativom. Naime, šezdeset godina nakon svojih prvih ogleda Vladimir Gerić odlučio se zaokružiti svoj odnos s Baudelaireom te u izdanju Šarenog dućana dobivamo 2016. njegovu cjelovitu hrvatsku inačicu ključne pjesničke zbirke modernizma. Neke od svojih ranijih prepjeva Gerić je znalački doradio, a u cjelinu se upustio iznimnom smjelošću i odlučnošću, uloživši golemu leksičku dosjetljivost i sklonost što svježijim rješenjima. Hrabrost i originalnost pokazao je već na prvom koraku, time što je glasoviti naslov prvoga ciklusa, znan nam kao Spleen i ideal, ponašio kao Sumor i uzor. Možda će nekomu neka rješenja biti diskutabilna ili pak manje glatka od varijanti u već postojećim prepjevima, no nitko neće moći poreći snagu vizije i energiju s kojom je Gerić nastojao prenijeti što više određenih slika i misaono-pojmovnih aspekata teškoga izvornika. Prepjev zaslužuje duboko poštovanje i nuka na analitički pristup, a u svakom slučaju učinio nam je Baudelairea prisutnijim i poticajnijim, složenijim i aktualnijim.

*******

Strvina

Sjetite se, dušo, što smo ugledali

     Šetajući lijepim putom:

Na zavoju jednom oboje smo stali

      Pred strvinom raspadnutom.

Ležala je tamo ko razvratna žena

     Što otrove vruće znoji

I kojoj se vidi sva utroba njena

      Dok se trbuh gnoji.

Sunce je sjalo po tom raspadanju

      Ko da mu ga valja peći

Da može prirodi po svome poslanju

      Vratiti dar mnogo veći.

I nebo je bilo nad truleži skladno

     Ko da je to cvijetak mali

Vi ste se od smrada osjetili jadno

     I skoro u nesvjest pali.

Muhe su zujale, jer su gozbu stekle

     A povorka sve to crnja

To su rijeke crvi što su sporo tekle

     Oko brda živih prnja.

Sve se to spuštalo, penjalo ko plima

      Skakalo svjetlucajući,

I moglo se reći da to tijelo ima

      Neki život svemogući.

Iz toga se čula muzika sve jača,

    Ko vjetar il kao voda

Ili ko zrnje iz posude sijača

    Koji stalnim ritmom hoda.

Oblici ko u snu svi su nestajali

     I bili su samo slika

Na nedovršenu platnu gdje su pali

     Po sjećanju umjetnika.

Tamo iza stijene jedna kuja ljuta

    Gleda sa zabrinutosti

I čeka na časak da odemo s puta

    Da nastavi jesti kosti.

  A ipak bit ćete takvi ko ova strahota

         Ko ovo strašno rastvaranje,

 Zvijezdo moga oka, sunce mog života,

         Anđele i sve stvaranje.

Da, bit ćete takvi, o kraljice moja,

     Kad primite zadnju pomast

I kad legnete pod korijen sekvoja

     Da vam mrtvi daju počast.

A tada recite, kada vam dođu crvi

    Da vas jedu cjelovima,

Da ja čuvam oblik božanski i prvi

    Svim svojim ljubavima.

Prepjev Dunje Robić